Čelebići: Rijetki gorštaci vjerni rodnoj grudi- Biser prirode i surov planinski kraj

Feb 6, 2018 @ 15:02 | autor Igor Janković
Čelebići: Rijetki gorštaci vjerni rodnoj grudi- Biser prirode i surov planinski kraj
Društvo
0

Čelebićki plato, prosječne nadmorske visine 1.200 metara, poznat po eksploataciji šume, ali i po prirodnim ljepotama, danas naseljavaju još samo rijetki gorštaci, koji su ostali vjerni rodnoj grudi.

Do 1960. godine, Čelebići su bili opština, a tada su kao mjesna zajednica ušli u sastav fočanske opštine.

 

panoramacelebicivelika

Sa Meštrevcem i Zavaitom čine jedinstvenu prirodnu cjelinu- planinsku zaravan na granici BiH i Crne Gore, oivičenu kanjonima Tare na jugu i Ćehotine na sjeveru, te planinskim vrhovima Ljubišnje na istoku i Pliješa na zapadu.

U ovom živopisnom, ali i surovom planinskom kraju na platou kanjona Tare, bogatim šumom i idealnim za bavljenje stočarstvom, iz godine u godinu sve je manje stanovnika.

image-0-02-05-79b47a88580b567a214ae491a745caa35929ee37e0b66845cdf95e1a1277f48c-V

Čelebićani su nekada mogli da se pohvale da su među prvima u BiH imali telefon, kaldrmu, vodovod, školu, ali je nakon višedecenijskog odliva stanovnika kraj gotovo opustio, a seoske škole su pozatvarane.

Ova visoravan, nalik zlatiborskom kraju, ima i veliki turistički potencijal, a bogata je i nalazištima rude olova, bakra i cinka.

Čelebići su od Foče udaljeni pedesetak kilometara, a regionalni put, preko prevoja Bakić, decenijama je u veoma lošem stanju i upravo su odsječenost od svijeta, kao i loša elektro-mreža, najveći problemi ovog kraja.

Predsjednik Savjeta MZ Čelebići Dobrilo Lečić kaže da ovaj plato trenutno naseljava oko 250 do 300 stanovnika.

„Najviše se bave stočarstvom, a nekolicina ih radi u Šumskom gazdinstvu „Maglić“, koje ovdje eksploatiše šumu. Najveći problemi su putevi i struja, a naša rak rana je glavni put. To je tako još  otkako su Čelebići postali mjesna zajednica 1960. godine“, kaže Lečić.

celebici zimi 3

U čelebićkom selu Krna Jela, koje je nekada imalo i školu, zazimi svega desetak stanovnika. Jedan od njih je i pedesetogodišnji Mileta Jevtović.

„Živimo kojekako, snalazimo se, nešto po šumarstvu, nešto od gljive ljeti, svašta. Stoke držimo pomalo za svoje potrebe, slabije, nema naroda, nema ko da čuva, za stoku treba čoban 24 sata. Najveći problem su komunikacije, ljeti i nekako, borimo se dok su putevi prohodni, čim padne prvi snijeg u velikom smo problemu“, priča Mileta.

Dodaje da djeca dolaze jedino na ljetnom raspustu i vikendima dok je prohodan put.

„Ranije se narod bavio stočarstvom, bila je škola u koju su išli đaci iz Rajkovića, Krne Jele, Selišta i Kunovice, imala je i po 40 đaka. Tada puteva nije ni bilo, ali je u selo bilo po 100 stanovnika, sve se drugačije organizovalo, svaka kuća je imala konje i volove“.

Mileta velike nade polaže u istraživanje nalazišta rude olova, bakra i cinka, čiji rudnik postoji sa druge strane granice, u Crnoj Gori. Istraživanja traju već četiri godine.

„Uključen sam od prvog dana u istraživanja i to nam je jedina nada ostala. Ako nas to ne izvuče, definitivno biće ovo još jedno selo koje je ostalo bez stanovnika“, smatra Mileta.

Celebici zimi

Na sjevernom kraju čelebićkog platoa nalazi se selo Kunovo, nadomak kanjona Ćehotine.  Milun Kovač, koji gazi osmu deceniju, čitav život je proveo u ovom selu. Odrastao je sa četvoricom braće i dvije sestre. I njegova porodica je dokaz da je stanovnicima ovog kraja Beograd bliži od Foče, pa su, poput ogromnog broja Čelebićana, i Milunova braća, ali i stariji sin i ćerka, životnu sreću potražili u glavnom gradu Srbije.

„ Živim sam sa ženom. Navikao sam cijeli vijek sa društvom i radnicima, a sada ostanem sam, nezgodno je i neprijatno“, kaže Milun.

celebici zimi ovce

Čelebićani su zimi „zarobljeni“ u svojim selima. Od velikih nanosa snijega gotovo da ne mogu nigdje, ali je Milun na to navikao.

„ To je za mene sve normalno. Obezbijedim sve što mi treba- životne namirnice, sijeno za stoku, drva za ogrev. Odem mjesečno u Čelebiće, uzmem malo penzije, platim račune, ponešto ostane“, zadovoljan je Milun.

Vidoje Matić iz sela Borovnik priča da on i supruga žive lijepo od penzije koju je zaradio kao vozač u Šumskom gazdistvu „Maglić“. Sa velikog imanja, koje se prostire na 150 dunuma, ljeti nakosi oko osam vagona sijena, koje prodaje obližnjoj farmi sira na Zlatnom Boru. Vidoje je do prije neku godinu sa sinom držao veliku farmu krava, ali je bio primoran da je ugasi, a sin je sa porodicom odselio u Beograd.

„Imali smo farmu krava , prodavali mlijeko, ali narod se nije htio uključiti u otkup, jer bi cisterna za mlijeko izlazila svaki dan da su htjeli. Najveći problemi su zimi, ljekar izlazi svakih 15 dana, a kad bi htjeli da regulišu da izlazi i zubarski tehničar. Zamislite kada neko mora iz Meštrevca 100 kilometara u oba pravca da ode u Foču da izvadi zub i da se vrati. Djece u selu nema, moj sin je kada se osmogodišnja škola zatvorila sa svojom djecom otišao u Beograd. Tužno je to i teško, kad su djeca pošla da ti ne pričam kako je to. Ja i baba ujutro sami kafu pijemo, nemamo s kim ni da pričamo, nit’ ko dolazi, nit’ prolazi“.

celebici zaprega

Milisav Lečić živi u centru Čelebića. Pripovijeda da se na selu nekada teško živjelo i patilo, uslovi su bili surovi kada se oralo sa volovima i drvenim ralom, dok su danas, ističe, uslovi za život mnogo bolji.

„Nikad nisam bio zadovoljniji kao danas. Imam put pred kuću, imam struju u kući, imam telefon, sve uslove, a sad mi smo staračke osobe, ne možemo ekonomisati kao nekad, godine sve čine, ali ipak se radi.“.

Velika greška je napravljena, kaže Milisav, ukidanjem zemljoradničkih zadruga, jer je seljak ostao bez sigurnog tržišta.

„Ukinuta je zadruga i što ljudi odgoje, nemaju kome da prodaju.  To je veliki teret za poljoprivrednike, jer šta ćeš danas, da nam ne dođe onaj iz Sarajeva, šta bi čovjek sa 50 jagnjadi, ne bi imao kome da proda. Zadruga do ovoga rata nikada nije dužna nikome ostala, imao si neko utočište, kome ćeš prodati, a sada nemaš stvarno kome prodati“, žali se Milisav.

Milisav Lecic

On nema odgovor na pitanje: zašto ljudi odlaze sa sela?

„Negdje je bila greška, te kažu nije bilo fabrike, pa čekaj nisam ni ja imao fabriku, ništa imao nisam, sem golu dušu, sebe i ženu, pa su se rađala djeca, pa se stvaralo, ekonomisalo. Nikada se nisam pokajao, a i dan danas vidim ove što su otišli u gradove, što dolaze ovdje, bogami su više zavidni meni nego ja njima. Nije život težak na selu, ali znaš kako nije- na selu ti ne možeš biti neradnik i ne možeš ti biti neki lakomdžija, da stvaraš ono što ne možeš da stvoriš. Danas imaš dobar dio naroda koji bi se prislonio uz državu da bi nekako preživio, ja to nikada nisam gledao, ja sam radio, stvarao, ekonomisao i živio od svoga rada, i mnogi su tako“.

Milisav kaže da je mlada generacija od sela digla ruke.

„Što i kako ni sam ne bih mogao zaključiti. Neko je završio neke škole, neko se gura tamo za neke poslove, ali pravo da ti kažem, nemaju moć navike na selu da bi radili. Mi smo ovu zemlju orali sa drvenim ralom, a danas neće kad su uslovi, kad sve imaju. Ja sam ovdje prvi uzeo traktor, pa su mi se ljudi čak i smijali- bože, budale, đe će traktor u Čelebiće, pa su gledali kad vučem plast- meščini će moći, kaže, traktor u Čelebićima“, prisjeća se Milisav.

image-0-02-05-57391ae292ce915a59fd0d5b5bca0ca5ed173742f5164d2913e2ef802091ac97-V

Na samoj ivici kanjona Tare u Velenićima živi Boško Bodiroga, koji je povratnik na selo. Nakon što je završio zanat, dugo godina je živio i radio u Foči, a kada je 2005. ostao bez posla vratio se u Veleniće da se bavi stočarstvom.

Sa sjetom se prisjeća minulih vremena kada su sela bila puna naroda.

„Kad se nije imalo ni mašina ni kosačica, skupljale se mobe, bilo omladine, momaka i djevojaka. Znalo je ovdje kod mene kositi po 30 momaka. Kosi se cijeli dan, peče se janje, ako je malo jedno, peče se dvoje. Tog druženja je bilo daleko više nego danas. Moba ima i danas, pomogne se, ali ovo što je ostalo, sve je staro, nije za rada. Ali ipak, omladina pomogne, imam sina, radi u šumarstvu, dva bratića, pa su nabavili mašina, imamo traktor, kosačice, grablje, balirke, priključke za obrađivanje vrtova, pa to ide malo lakše, lakše je za život“, priča Boško.

image-0-02-05-7bb01bd088a16f062e06f625eabb0a7d540717bb6171acf51f26f117edd9e5dc-V

Zbog svog geografskoj položaja, Čelebići su imali veliki strateški značaj za Austrougarsku, koja je vladala BiH krajem 19. i početkom 20. vijeka, pa se Čelebićani mogu pohvaliti i da su među prvima u BiH imali vodovod,telefon, školu i kaldrmisani put .

Predsjednik Crkvene opštine Čelebiči Ljubomir Todović navodi da je prva škola- četvororazredna u Meštrevcu, izgrađena 1890. godine, a da je njena nasljednica osmogodišnja škola u Čelebićima.

??????????

„Prema podacima iz starih novina, ovdje je 1890. godine bilo uvedeno više fiksnih telefona bližem stanovništvu. Ovdje je bila kasarna sa oko 2.500 do 3.000 austrijskih vojnika. Put kaldrma urađen je od Čelebića do Pljevalja, ali se ne održava još od 1950. godine a i sada je u doborm stanju i uz malo renoviranje terenski automobili bi mogli da prođu. Takođe, za vrijeme Austrije ovdje je urađen rezervoar za vodu, koji je i sada u funkciji“, kaže Todović.

crkva sklopotnica

Mještani su posebno ponosni na crkvu Svetog Nikole, poznatiju kao crkva Šklopotnica, nazvana tako po obližnjoj rječici-  najstariji pravoslavni hram na području opštine Foča.  Crkva se nalazi u selu Rijeka Čelebićka, izgrađena je 1831. godine, za vrijeme turske vladavine, kako se vjeruje na ostacima porušenog hrama. Zajedno sa pet velikih hrastova, starih više stotina godina, pod čijim krošnjama se smjestila, nacionalni je spomenik BiH. Šklopotnica se nalazi na obroncima Ljubišnje, planine koja je Čelebićanima poput svetinje.

Ljubisnja

„Ljubišnja je nama bila zaštitnica u neprijateljskim ofanzivama i zbjegovima, a takođe i majka i hranilica gdje su ljeti bili katuni. Znači, Ljubišnja je i zaštitnik, i ime, i zakletva, i ponos ovoga naroda“ , kaže Todović.

Za Čelebiće se danas može reći da su biser prirode i potencijalna turistička atrakcija. Slabe saobraćajne komunikacije, oštra planinska klima i promjena načina života, uticali su da stanovništvo u potrazi za boljim uslovima napusti ove predjele, koji su ostali čisto ekološko područje.

Vijekovima se ova zemlja obrađivala i na njoj se uzgajala stoka, ali su došla drugačija vremena, promijenio se način života, na selu se malo kome ostaje, a Čelebići polako postaju mjesto za odmor i povremeni boravak na čistom vazduhu i zdravoj životnoj sredini.

Ovaj, u isto vrijeme živopisni i  surovi kraj, ima veliki turistički potencijal, ali se, ipak, o tome ne može ozbiljnije govoriti dok se ne poboljšaju putna i elektro mreža.

Podijeli vijest:

Komentari

komentara