Roman „Čekamo vaskrsenje mrtvih“ krenuo istinom o staradnju Jugoslovenske kraljevske vojske u Miljevini

Aug 1, 2017 @ 14:22 | autor Nataša Miletić
Roman „Čekamo vaskrsenje mrtvih“ krenuo istinom o staradnju Jugoslovenske kraljevske vojske u Miljevini
Kultura
0

Kako je zapisao recenzent romana „Čekamo vaskrsenje mrtvih“, profesor Vladimir Dimitrijević „Istina se mora znati. Roman Branka Stankovića krenuo je istinom“. Istinom o kojoj se dugo nije smijelo govoriti, istinom o kojoj se ćutalo, istina koja vrijedi da se sazna, kako bi se smirile duše ubijenih mladića. Istinu o stradanju Jugoslovenske vojske u otadžbini, koja je masovno ubijana na prostoru od Zelengore do Miljevine, a veliki broj je bačen u jamu Ponor, Branko Stanković je pokušao čitaocima reći ovim romanom, koji je promovisan sinoć u Miljevini.

Roman je sačinjen u dva dijela sa  nizom pripovjedaka, koje su objedinjene sa jednom temom, temom stradalništva nedužnih ljudih, istakao je profesor Srpskog jezika Rade Lalović koji je govorio o romanu na promociji: „Zlo činiti a dobru se nadati, niti je bilo niti može biti. Knjiga ima čvrstu poruku i zaslužuje da bude čitana i da se o njoj priča“.

20597765_10211544651104162_2046511423_o

Motivi Branka Stankovića, za pisanje ovog romana, bile su priče koje je slušao kao mali dječak u svojoj kući u selu Budanj, ali koje se nisu smjele ni pričati ni prepričavati. Priča kako je njegova prabaka Cvija, u romanu Joka, spasila jednog mladog vojnika iz jame Ponor dala mu je hrabrosti da napiše ovo djelo: „Saznanje da je jedan čovjek preživio, i da mu je u tome pomogla moja prabaka Cvija motivisalo me je da napišem roman te da pokušamo naći tog čovjeka ili njegove potomke. Sa druge stranke, tada je u Miljevini stradao i sveštenik Budimir Sokolović, što mi je dalo jednu hrišćansku moralnu obavezu da o tome pišem i da se to zna“.

Ne može se graditi kuća na groblju, riječi su profesora Vladimira Dimitrijevića sa kojima se slaže Branko Stanković. Mjesto stradanja se mora obilježiti a stradalnicima na pravi način odati počast, kaže Stanković: „Ne može se sreća graditi na tuđoj nesreći. Staradnje ovih mučenika mora se dostojanstveno obilježiti. U Budnju je 1995. godine, podignut spomenik stradaloj vojsci, i možda je upravo to spasilo srpski narod na ovim prostorima. Počast koju moramo da odamo stradalnicima u okolini Miljevine je nešto bez čega ne možemo dalje živjeti“, zaključio je Stanković.

miljevina 1

O staradnju Jugoslovenske vojske u otadžbini, očevidac Milenko Mirkov Vuković iz Miljevine je svjedočio: „Najveća grupa žrtava je danima, na kamionima, dovožena do prevoja Vratlo kod Foče. Tu su vezivani bodljikavom žicom, po troje ili četvoro, i preko sela Ocrkavlje u dugim kolonama sprovođeni do kraške jame Ponor, udaljene dva kilometra od Miljevine. Iznad jame metkom je ubijana samo po jedna žrtva, vukući za sobom dvojicu ili trojicu. Danima se iz jame čulo zapomaganje nedotučenih.“

20590725_10211544651624175_878436134_o

Podijeli vijest:

Komentari

komentara