Žena koja je osvojila Mont Everest svoje iskustvo prenijela Fočacima – Himalaji ne praštaju greške

„Žena koja je dotakla nebo“ je rečenica koja možda najbolje opisuje hrabru planinarku iz Beograda Draganu Rajblović, koja je 2007.godine, kao prva žena sa Balkana  osvojila Mont Everest, najveću svjetsku kotu.

Dva mjeseca života na Tibetu, sa Tibetancima i Šerpasima, svakodnevno penjanje strminama najvećih svjetskih vrhova, gorostasa na Himalajima, radi aklimatizacije  prethodila je završnom činu, penjanju na krov svijeta, na mjesto gdje caruje snijeg i led, na 8 850 metara iznad mora na Mont Everest, usponu koji je trajao šest dana.

Taj pohod, svakako će u Draganinom životu uvijek zauzimati posebno mjesto, taj pohod je svaki dan podsjeća na surovu planinu, taj pohod je razlog zbog kojeg je napisala knjigu „Moj Everest – san i java“, kako bi svim planinarima i ljubiteljima prirode približila sniježno boravište Himalaje. Bilo je izuzetno teških trenutaka kada su članovi ekspedicije pomišljali da odustanu, ali uz svu snagu, svi su na kraju osvojili krov svijeta kaže Dragana: „Najteže je bilo popeti se na visinu od 7900 metara bez kiseonika, koji smo koristili tek iznad te visine i u tim momentima mislila sam da odustanem. Teško je bilo i u povratku, meni je pukao kaiš od ranca koji se veže oko struka i zbog toga sam na ramenima od tereta imala podlive krvi, tada mi je prolazilo kroz glvu da bacim ranac. Pored toga bilo je i mnogo lijepih trenutaka kojih ću se uvijek sjećati, jer šta su ta dva mjeseca naspram cijelog života“, kaže Dragana.

Kada se popnete na Mont Everest niste ni svjesni da ste gore, priča Dragana. Tek kada siđete uspijete da saberete  utiske i da shvatite koju ste visinu dostigli u žuvotu. Gore je sve drugačije: „Na vrhu je impozantno, vidi se čitav svijet. Pogled doseže do 200 kilometara u daljinu a mi smo imali sreću da je to jutro kada smo se popeli bilo izuzetno vedro. Mi smo sat prije ponoći krenuli da penjemo zadnju dionicu od skoro hiljadu metara dužine i ujutru u devet smo se našli na Mont Everestu. Snijeg je najčistiji na svijetu, nebo je najplavlje na svijetu, zvijezde su gore najbliže. Impozantan je i taj boravak u baznim kampovima, jer kada je vedro  riječima se ne može opisati kako su gore zvjezdane noći“.

Brojni planinari i ekspedicije uputile su se na Himalaje i najveće svjetske vrhove koji se nalaze na ovom planinskom vijencu. Brojni od njih ostali su gore vječno, ne uspjevši preći dionicu koja se zove staza smrti.  Ostali su zaleđeni da svjedoče o tome šta se dešava kada se ne poštuju pravila planine. Dragana ističe da se pripremala za te prizore, te da svi oni nastradali planinari, već godinama zaleđeni na liticama Mont Everesta izgledaju kao da spavaju: „Meni su izgledali kao da spavaju jer je na svima njima ostala oprema, maske za kiseonik, naočare. Nisu mi izgledali kao mrtvi. Kada smo to vidjeli to nam je bila opomena da, ako ne poštujemo pravila koje nameće planina, stradaćemo i tamo ćemo ostati vječno. Bitno je poštovati pravila planine i ako nam nije dobro nepohodno je vratiti se na visinu gdje vam ste se zadnji put osjećali dobro, kako ne bi ugrožavali živote drugih članova ekspedicije. Gore je bitno piti dosta tečnosti jer se krv u nedostatku kiseonika zgrušava što može dovesti do visinske bolesti i promrzlina, a i bitno je da se jede lagana hrana, prvenstveno povrće, jer je metabolizam dosta sporiji“.

Kada se neko popne na Mont Everest ili na neki od najviših vrhova svijeta njegovo ime se nađe u medijima, dok se Šerpasi, vodiči na Himalajima, bez kojih je uspon nemoguć, mogu nazvati neopjevanim herojima planina. Šerpasi se ne penju na Himalaje iz radoznalosti i želje, već iz nužde kako bi zaradili novac da prehrane porodicu i školuju djecu. Po svemu su poseban i drugačiji narod, ali ljudi koji iz različitih dijelova svijeta pohode planine za koje Šerpasi smatraju da su boravište bogova, polako i neprimjetno remete  njihovo izvorno ponašanje i život, smatra Dragana: „Šerpasi i Tibetaci nemaju u svom jeziku riječi tuča i svađa. Svi su vrlo smireni i blagi. Kada smo po povratku sa Himalaja došli u jedan klub u Katmandu, vidjeli smo jednog Šerpasa koji se svađao i bio bučan, što je na planini bilo nezamislivo jer nikoga nisam čula da je povisio ton ili se svađao. Kako godinama sve više ljudi iz Evrope ili Amerike dolazi na Himalaje, oni sve više teže da žive kao mi, da liče na nas što je najgore od svega, jer će ono njihovo izvorno s godinama nestati“, smatra Dragana.

Dragana dodaje da čovjek mora sa sobom da spozna da li želi da se penje na najviše vrhove svijeta, jer ti usponi traju po dva mjeseca, a vrlo često se može desiti da neko godinama planira uspon i sakuplja novac za to, i kada ode u Nepal ili Tibet sezonu penjanja na Himalaje, koja traje samo mjesec dana u godini, može pokvariti loše vrijeme, snijeg i jaki vjetrovi.